Materijali tokarskih noževa



Kronološki slijed pojave pojedinih materijala na tržištu doprinijeti će ilustrativnosti ovog prikaza.
Sve do kraja 19. stoljeća u optjecaju je bio samo alatni (ugljični) čelik, kao materijal tokarskih noževa.
Godine 1898. Taylor i White u SAD-u otkrivaju brzorezni čelik. Ta je legura zbog podnošenja mnogo više temperature nego ugljični čelik omogućila bržu obradu i izazvala velike konstrukcijske promjene na alatnim strojevima, koje je valjalo prilagoditi novom reznom materijalu. Kod nas se u majstorskom žargonu ustalio naziv "stirija", prema komercijalnom nazivu jednog proizvođača.
Godine 1927. njemački Krupp na tržište stavlja “vidiju” (Widia = wie diamant). Time započinje duga vladavina tvrdih slitina u području obradnih noževa. Valja napomenuti da se u americi još 1907. pojavio tzv. “stelit”, tvrdi metal koji, iako se u SAD-u još uvijek ponegdje koristi, svojstvima i popularnošću nije usporediv s “vidijom”. Tvrdi su metali opet izazvali promjene u konstrukciji strojeva, kojima je trebalo povećati snagu, odnosno obradnu brzinu. Pločice tvrde slitine izrađuju se od mulja kojeg čini prah karbida (volframovog i titanovog) i kobalta. Mulj se preša na visokoj temperaturi (predsinteriranje), oblikuje, te potom još jednom zagrijava - sinterira (okrupnjuje bez potpunog taljenja - površinskim zavarivanjem konstitutivnih čestica).
Od ostalih materijala, koji nisu odveć važni za bravara-amatera, ali imaju veliko industrijsko značenje, valja spomenuti keramiku i dijamant.

Natrag na početnu stranicu
www.000webhost.com